Kada sam izašao iz zgrade...

čitanje: 3 min.

Desetak minuta nakon što sam napisao post u kojem sam rekao da pravi vjernik treba biti takav da od njegovih ruku i jezika budu bezbijedni muslimani izašao sam iz kuće i krenuo u džamiju.

Kada sam izasao iz zgrade, u svom autu, tačno ispred ulaza zgrade, sjedio je moj komšija Muhamed iz Švicarske. Poselamio sam ga, a on je srdačno uzvratio selam.

Njega sam upoznao prije tri godine dok smo zajedno čekali u redu za vize. Pošto smo se dva dana vraćali po vize, imali smo priliku da više puta porazgovaramo. Nakon tih naših razgovora nakako mi je odmah postao drag i, eto, on je prošle godine doselio u moju zgradu, i u moj ulaz.

Nakon što sam ga poselamio uputio sam se ka svom autu koje je bilo parkirano tek nekoliko mjesta od njegovog. Upalio sam auto i bez ikakve žurbe sam krenuo. Krenuo sam unazad i prije toga pogledao da nema nekoga iza mene, jer ta naša ulica je u posljednje vrijeme postala prilično prometna. Nije bilo nikoga i ja sam, gledajući u retrovizor, krenuo polahko voziti. Odjednom se začuo čudan i tup zvuk. Okrenuo sam se tijelom da vidim šta bi to moglo biti? Kad ono moj komšija Muhamed je nekoliko trenutaka poslije mene također krenuo da izlazi unazad svojim autom.

SUDAR! Tobe ja rabbi. Subhanallah! Izašao sam u isto vrijeme kao i on. Dok sam mu rekao: "Halali mi!" Kad i on meni kaže: "Halali mi." - "Nisam te vidio", -rekoh mu, a on meni kaže: "Nisam ni ja tebe." U tome smo već došli do mjesta između naša dva auta i pružamo jedan drugom ruku te se ponovo selamimo. "Allahova odredba!" - kao da smo u isto glas to rekli.

Obojica smo vidjeli da su stražnja desna vrata njegovog auta ugruhana, i da na mome autu nema nikakve štete.

Rekoh sam mu: "Izvini. Stvarno nisam dovoljno pazio."

- "Nisam ni ja tebe vidio," - reče on.

"Vidi kod majstora koliko košta popravak," -rekao sam, "i ja ću to namiriti."

-A on reče: "Nema šta, to je Allah odredio. Nisam te ni mogao vidjeti kada smo obojica izlazili u rikverc."

Tek tada sam primijetio da u njegovom autu sjede njegova djeca i njegova supruga. Zamolio sam da se u moje ime izvini svojoj supruzi i djeci. Odmahnuo je rukom kao da je sve završeno i sasvim smireno je krenuo nazad ka autu pokretima koji su govorili imam važan dogovor sa svojom porodicom i mi idemo.

I nakon manje od minute, mislim da je bilo čak manje i od trideset sekundi, srdačno smo se poselamili i rastali kao sto smo se poselamili i prilikom susreta i svako je ušao u svoje auto.

Elhamdulillah, obojica smo se ponijeli dostojno i za vjernika pristojno. Allah da ga nagradi.

Kad sam sjeo u auto, razmišljao sam o tome kako su se njegova djeca vjerovatno mnogo prestrašila, razmišljao sam o troškovima popravke (kasnije mi je rekao da je ispeglao vrata za neznatne troškove), ali sam najviše razmišljao o nečemu drugom:

razmišljao sam kako mi je od Allaha došlo iskušenje za moje riječi, odnosno moj facebook post, da se provjeri koliko sam dosljedan u onome što pričam drugima ili u onome u čemu ih savjetujem.

Kako ne bih razmišljao o tome!? Navodio sam drugima hadis: "Pravi musliman je onaj od čijeg jezika i ruku su bezbjedni drugi muslimani," a desetak minuta nakon toga jedan musliman od mene, iako nisam imao namjeru, nije bio bezbijedan.

I mislim da se svima nama često to dešava, ali da nismo toga dovoljno svjesni. Allah nas stavi na kušnju da li smo dosljedni u onome čemu druge savjetujemo.

I to je upravo ono što se spominje u ajetu: "Mi ćemo vas provjeravati sve dok ne ukažemo na borce i postojane među vama, a i ono što govorite provjeravat ćemo." (47:31)

Molim Allaha da nas učini dosljednim!

(Medina, 06.05.2017.)

Vrati se nazad