Noć u kojoj su se meleci raspravljali
Meleci su stvorenja koja nikad nisu nepokorna Uzvišenom Allahu, ali su, kao i ljudi i džini, stvorenja obdarena razumom i oni razmišljaju. Ono što je manje poznato jeste da nekad meleki razgovaraju na način koji se opisuje kao rasprava među njima.
Tirmizi i Ahmed bilježe sljedeći hadis od Muaza b. Džebela, radijallahu anhu: “Jednog jutra Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije izašao da klanja sabah namaz sa nama. Čekali smo ga dok gotovo nismo vidjeli sunce kako izlazi. Onda je brzo izašao, proučen je ikamet i predvodio je namaz. Kratko je klanjao. Kada je predao selam, pozvao nas je rekavši: ‘Ostanite da sjedite u safovima.’ Potom se okrenuo prema nama i rekao: ‘Ispričat ću vam šta me spriječilo da izađem jutros. Ustao sam da klanjam noćni namaz, abdestio se i klanjao koliko sam mogao, a onda sam zadrijemao u namazu i zaspao dubokim snom. Odjednom sam vidio svog Gospodara u najljepšem liku. On mi reče: ‘O Muhammede!’ ‘Odazivam Ti se, Gospodaru moj!’, rekao sam. On reče: ‘O čemu se raspravljaju meleki?’ ‘Ne znam, Gospodaru moj’, rekao sam. Onda je stavio svoju ruku među moja pleća, tako da sam osjetio hladnoću Njegove ruke među svojim grudima i sve mi je postalo jasno, znao sam odgovor. Onda mi reče: ‘O Muhamede, o čemu se raspravljaju meleki?’ Tada rekoh: ‘Raspravljaju se o iskupima i stepenima.’ ‘A šta su iskupi?’, upitao je, a ja rekoh: ‘To su: pješke na namaze u džemat odlaziti, nakon namaza u džamiji sjediti i u nelagodama abdest upotpunjavati.’ ‘A šta su stepeni?’, upitao je, a ja rekoh: ‘Sirotinju hraniti, lijepe riječi govoriti i dok svijet spava klanjati.’ Potom mi reče: ‘Traži šta god hoćeš’, a ja rekoh: ‘O Allahu, molim Te da činim dobra djela, a da ostavim sve loše, da volim siromahe, da mi oprostiš i da mi se smiluješ, i ako budeš htio neki narod da iskušaš, da me usmrtiš prije iskušenja. I molim Te za Tvoju ljubav, za ljubav onih koji Tebe vole, i za ljubav prema svakom djelu koje približava Tvojoj ljubavi.’” Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Ove riječi su istina, izučite i naučite ih.”
Nakon što je naveo ovaj hadis, Tirmizi kaže: Ovaj hadis je hasen-sahih”, dakle vjerodostojan, a potom kaže: “Upitao sam Muhameda b. Ismaila el-Buharija o ovom hadisu i on je rekao da je hadis vjerodostojan.”
Značenje hadisa
Ovaj hadis prevashodno govori o dvije teme: o iskupima za grijehe i visokim stepenima kod Allaha, odnosno o stvarima kojima se postiže i jedno i drugo.
Iskupi za grijehe
U ovom hadisu navedene su tri stvari kojima se vjernik iskupljuje za svoje grijehe: upotpunjavanje abdesta u nelagodnostima, odlazak pješke na namaz u džematu i sjedenje u džamiji nakon namaza.
• Upotpunjavanje abdesta u nelagodama
Da bi abdest bio poseban iskup za grijehe, treba da se ispune dva uvjeta: da se upotpuni abdest i da to bude u nelagodnostima.
Upotpunjavanje abdesta podrazumijeva se potpuno operu svi dijelovi tijela i da se potare po cijeloj glavi. Neki učenjaci kažu da pranje treba biti po tri puta da bi abdest bio potpun, iako je dovoljno oprati sve po jedanput da bi on bio sasvim ispravan.
Za iskup od grijeha potrebno je abdestiti se u nelagodnostima, tj. onda kada je čovjeku teško da uzme abdest. U nekim rivajetima se umjesto “nelagodnosti” spominje “hladnoća”, te bi značenje hadisa bilo da upotpunjavanje abdesta prilikom hladnoće briše grijehe. Međutim, u većini rivajeta ne spominje se hladnoća, već samo nelagodnosti ili neprijatnosti. Zbog toga je potrebno pobliže da znamo šta znači upotpunjavanje abdesta u nelagodnostima. Neki učenjaci kažu da se to odnosi na čovjeka koji se nađe u nedaći, pa uzme abdest i klanja, i to je znak velikog imana, kao što se spominje u Kur’anu: “O vjernici, pomozite sebi strpljenjem i namazom. Allah je doista sa onima koji su strpljivi” (El-Bekara, 153). Međutim, Ibn Redžeb smatra da se “nelagodosti”, spomenute u ovom hadisu, odnose na stanje kada je čovjeku teško da uzme abdest, kada zbog toga osjeća teškoću u duši. Ovo je općenitije značenje, a pod njim se podrazumijeva i uzimanje abdesta prilikom hladnoće. Nema sumnje u to da čovjek koji se abdesti prilikom hladnoće osjeća neku vrstu boli, a za vjernika svaka bol koju osjeti predstavlja iskup za grijehe. Slično tome vjernik osjeća bol prilikom bolesti, ali i prilikom gladi i žeđi kada posti, a sve to su stvari zbog kojih se vjerniku brišu grijesi. Zato je vjernik dužan da se strpi na toj boli. Najveći stepen za nekog vjernika u pogledu ove boli jeste ne samo da bude strpljiv već da bude zadovoljan time. A zadovoljstvo abdestom postiže se kroz sljedećih pet stvari:
1) Spoznajom vrijednosti abdesta, a ona se ogleda u tome da se abdestom brišu grijesi, podižu stepeni, udovi koji se čiste prilikom abdesta bivaju zaštićeni od džehennemske vatre, na Sudnjem danu će vjernici biti prepoznatljivi po tragovima abdesta, i ukrasi vjernika u Džennetu dosezat će dokle doseže abdest. Sve ovo je spomenuto u hadisima.
2) Prisjećanje na to da je Allah kao kaznu nevjernicima spremio smrzavanje u Džehennemu.
3) Spoznaja veličine Onoga Ko je naredio da se uzima abdest. To olakšava da Mu se pokorava.
4) Spoznaja da te Allah motri dok radiš nešto kao što je abdest prilikom nelagodnosti.
5) Da znaš da Allah voli čišćenje.
Kada sve ovo uzmemo u obzir, nema sumnje da je vrijednost abdesta velika, i da je razumljiivo da njegovo upotpunjavanje predstavlja iskup za grijehe.
• Odlazak pješke na namaz u džematu
Ovo je druga stvar koja je iskup za grijehe vjernika, a naročito ukoliko se veže sa abdestom u kući prije odlaska u džemat. Ovo potvrđuje i hadis u kojem Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Namaz obavljen u džematu bolji je od onoga obavljenog u kući ili u trgovini za dvadeset i pet puta. To je zato što vjernik, kada se lijepo abdesti, pa izađe do džamije samo radi namaza, ne učini nijedan korak a da mu zbog njega ne spadne grijeh i ne podigne se za jedan stepen” (Buhari i Muslim). Stoga, što je džamija udaljenija od kuće, to je vrijednost odlaska u nju pješke veća i pored toga što je bolje da čovjek ima kuću u blizini džamije. Isto tako, što je teže doći do džamije, to je nagrada za pješačenje do nje veća. To se može zaključiti i iz hadisa u kojem se kaže: “Sabah i jacija su najteži namazi licemjerima. Kada bi znali koliko su vrijedni, dolazali bi na njih pa makar puzeći” (Buhari i Muslim). Ovo zbog toga jer je najmračnije kada se u džamiju treba otići upravo na sabah i na jaciju, a tada na namaz idu baš iskreni Allahovi robovi, koji znaju da ih Allah stalno vidi i motri.
Budući da je namaz najbolja veza između čovjeka i Uzvišenog Allaha, i to veza u kojoj se čovjek tiho obraća svom Gospodaru, onda je propisano da čovjek prije stajanja pred Gospodarom bude čist. On treba biti čist i od spoljašnje i od unutarnje prljavštine. I upravo ta vrijednost abdesta istaknuta je u ovom hadisu. Ako i nakon abdesta kod vjernika ostane nešto grijeha, za njih će iskup biti koraci koje napravi na putu do džamije. Na kraju, kada čovjek u namazu stane pred Allaha, stane čist, i kao čist Mu se počne obraćati.
Ako ni abdest ni koraci do džamije ne budu dovoljni da se čovjek očisti, onda je namaz taj koji vjernika čisti od grijeha. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Šta mislite, ako bi ispred vaših kuća bila rijeka u kojoj biste se svakog dana kupali pet puta, da li bi na vama ostalo imalo prljavštine?” “Ne bi ništa prljavštine ostalo”, rekoše, a on onda reče: “Tako je sa pet dnevnih namaza – njima Allah briše grijehe vjernika” (Buhari i Muslim). A u drugom hadisu stoji: “Pet dnevnih namaza, od džume do džume, i od ramazana do ramazana brišu se grijesi ukoliko se izbjegavaju veliki grijesi.” (Muslim)
Sva ova djela, a i druga, propisana su, između ostalog, da se čovjek, kada umre, vrati svome Gospodaru čist od grijeha, da se od njih ne bi morao čistiti kaburskom i džehennemskom kaznom, jer u konačnici u Džennet ulaze samo vjernici u potpunosti čisti od grijehā, kao što je Uzvišeni Allah rekao za Sudnji dan: “Dan kada nikakvo blago, a ni sinovi od koristi neće biti, samo će onaj koji Allahu srca čista dođe spašen biti” (Eš-Šuara, 88–89).
• Sjedenje u džamiji nakon namaza
Sjedenje u džamiji nakon namaza iskup je za grijehe zbog dvije stvari. Prva je spomenuta u hadisu: “Za onog među vama ko nakon namaza sjedi na mjestu na kojem je klanjao meleki mole govoreći: ‘Allahu, smiluj mu se, oprosti mu’, i tako rade sve dok čovjek nešto mimo zikra ne progovori ili dok ne pokvari abdest.”
Druga stvar jeste to što sjedenje u džamiji predstavlja borbu čovjeka sa nefsom i sustezanje duše od strasti. Duša tjera čovjeka da se nesmetano kreće po Zemlji, da stječe dunjalučke ukrase, da razgovara sa ljudima o svačemu, da boravi u udobnim kućama i tome slično. Ko kroti svoju dušu da boravi u džamiji zbog pokornosti Allahu i ko se suprotstavlja svojim strastima, on spada u one koji teže ka najboljem stepenu strpljivosti i borbe protiv svog nefsa. U ovo sjedenje nakon namaza ubraja se i to da čovjek ostane nakon namaza da izučava vjerske propise i da uči Kur’an. Ostajanje u džamiji je na neki način slično upotpunjavanju abdesta u nelagodnostima, budući da čovjek radi ono što je mrsko nefsu. Iz prethodnog se jasno razumije da je korištenje telefona u džamiji sasvim oprečno spomenutim vrijednostima.
Neki učenjaci, poput Ibn Redžeba, smatraju da se pod sjedenjem u džamiji nakon namaza podrazumijeva čekanje narednog namaza budući da se to spominje u hadisu u kojem stoji da grijehe briše “čekanje namaza nakon već obavljenog namaza” (Muslim).
Visoki stepeni
Hranjenje siromašnih, izgovaranje lijepih riječi i klanjanje namaza u gluho doba noći kad većina ljudi spava, tri su stvari spomenute u ovom hadisu kojima se postižu visoki stepeni kod Allaha i za koje slijede visoki stepeni u Džennetu na onom svijetu.
Jedna od posebnih nagrada za ove tri stvari spomenuta je u hadisu u kojem Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “U Džennetu postoje odaje čija se unutrašnjost vidi izvana, i čija se vanjština vidi iznutra.” “Kome će pripasti one?”, upitaše neki ashabi, a on reče: “Onima koji su hranili siromahe, koji su lijepe riječi govorili i koji su klanjali dok su drugi ljudi spavali” (Tirmizi).
• Hraniti siromahe
U ovom hadisu nije rečeno da čovjek samo nekoliko puta nahrani siromaha, već je spomenuto u značenju da to relativno često radi. Ova osobina hranjenja siromašnih veoma je rijetka danas kod ljudi. Najviše što ljudi učine jeste da udijele novac nekome ko je siromašan, a nikako da uvide da uzeti nekog siromaha i lično ga dovesti kući ili ga odvesti u restoran i s njim jesti približava čovjeka tom siromahu tako da ga bolje razumije i da mu postane bliži, a uz to veoma dobro shvati Allahove blagodati koje treba dijeliti sa drugima.
Opisujući Svoje posebne robove, Uzvišeni Allah kaže: “I hranu su davali – mada su je i sami željeli – siromahu i siročetu i zatvoreniku. ‘Mi vas samo za Allahovu ljubav hranimo, od vas ni priznanja ni zahvalnosti ne tražimo! Mi se Gospodara našeg bojimo, onog Dana kada će lica smrknuta i namrgođena biti.’ I njih će Allah strahote toga Dana sačuvati i blaženstvo i radost im darovati i Džennetom i svilom ih za ono što su trpjeli nagraditi: naslonjeni na divanima, oni u njemu ni mraz ni žegu neće osjetiti, i blizu će im hladovina njegova biti, a plodovi njegovi će im nadohvat ruke stajati” (Ed-Dehr, 8–14). Ovaj ajet potvrđuje spomenuti hadis.
Postoje tri stepena hranjenja siromašnih: nahraniti bilo kojeg siromaha, nahraniti komšiju ili rođaka koji je siramašan i nahraniti siromaha dok si i sam gladan.
Svaki od ova tri stepena spada u djela kojima se postižu visoki stepeni, ali je najbolji ovaj posljednji, a potom onaj prije njega.
• Govoriti lijepe riječi
Najveći vid dobročinstva ljudima jeste da im se pomogne kad im je potrebna hrana za život. Nakon što je u hadisu spomenuto djelo udovima, a to je da se nahrani siromah, spomenuto je i djelo jezikom, a to je da vjernik za visoke stepene treba stalno da govori lijepe riječi.
Oba djela navedena su zajedno da bi se istakla važnost dobročinstva i djelom i riječima, jer ne može se nahraniti neko koga uznemiravamo riječima. Bolje je lijepo govoriti nego im davati imetak. Prenosi se da je Lukman rekao svom sinu: “Sine, s ljudima lijepo razgovaraj, i budi vedar, bit ćeš im draži od onih koji im daju zlato i srebro.”
Široka je lepeza lijepih riječi, ali najljepše su one koje su izgovorene na lijep način, od osobe koja je lijepog ahlaka, koja zna da su najljepše riječi kojima se ukazuje na Allahovu veličinu, Njegov put, a potom na sve ono što je lijepo. Njih još na dunjaluku ljudi vole, a kakve li ih tek nagrade čekaju kod Allaha!
• Klanjati noću dok ljudi spavaju
Najbolji namaz nakon farza jeste noćni namaz, koji je najbolje klanjati u posljednjoj trećini noći. Međutim, da bi se čovjek ubrojao u one koji klanjaju noćni namaz, najmanje što treba činiti jeste da klanja dva ili više rekao nafile nakon jacije, kao što je to lijepo rekao Abdullah b. Abbas, radijallahu anhu: “Svako ko klanja dva ili više rekata nafile nakon jacije ubraja se u one za koje se kaže da noću klanjaju” (Tefsiru Begavi). No, u hadisu se ipak ukazuje na to da se radi o namazu kada većina ljudi spava, što ukazuje na to da je onaj ko to čini u posebnoj vezi sa Allahom, te da ga ta veza posebno uzdiže.
I na kraju – dova
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, hadis je završio dovom i porukom da se nauči sve spomenuto u hadisu, kao i dova koja glasi:
اللَّهُمَّ إِنِّي أَسْأَلُكَ فِعْلَ الخَيْرَاتِ، وَتَرْكَ المُنْكَرَاتِ، وَحُبَّ المَسَاكِينِ، وَأَنْ تَغْفِرَ لِي وَتَرْحَمَنِي، وَإِذَا أَرَدْتَ فِتْنَةً فِي قَوْمٍ فَتَوَفَّنِي غَيْرَ مَفْتُونٍ، وَأَسْأَلُكَ حُبَّكَ وَحُبَّ مَنْ يُحِبُّكَ، وَحُبَّ عَمَلٍ يُقَرِّبُ إِلَى حُبِّكَ
“O Allahu, molim Te da činim dobra djela, a da ostavim sve loše, da volim siromahe, da mi oprostiš i da mi se smiluješ, i ako budeš htio neki narod da iskušaš, da me usmrtiš prije iskušenja. I molim Te za Tvoju ljubav, za ljubav onih koji Tebe vole, i za ljubav prema svakom djelu koje približava Tvojoj ljubavi.”
Spominjanje ove dove na kraju znači i to da se čovjek ne može očistiti od grijeha, niti postići visoke stepene bez Allahove pomoći, ali i da se tome ne može težiti osim ukoliko čovjek istinski iskreno voli Allaha i dobra djela. Upravo zato je ovaj hadis velik i upravo zato vrijedi naučiti njegove poruke i dovu koju sadrži.
(Časopis El-Asr, br. 100)